beats by dre cheap

Zvijezde

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima. Pitam se gledaš li ti sada zvijezde? Pitam se vidiš li ih. Koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe? U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagao bi kada bi govorio da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti. Sasvim krivo vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše i sumorno. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, plavom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem to znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem? Da li sam te ikada poznavao? Da li sam samo umislio, ili nekako na osnovu nečega, u tom trenu meni dostupnog, zaključio da voliš nebo? Kad malo bolje razmislim, pa ti čak i ne postojiš. Ima li smisla i dalje te čuvati u mislima, uzgred tvome ne postojanju. Znam ponavljam se. To sam ja, repeticija prethodnih taktova u dosadnoj skladbi nekog bolesnog muzičara. Tužna opera, ili samo arija u nešto što će tek da se desi. Možda bi dobro došao jedan crescendo, ali u ovakvim prizorima doživim samo suprotno. Da pokušam sa allegrom, i ubrzam naprosto sporu melodiju u svojim ušima. Ne pomaže. Ne pomaže ni vivace, ni presto. Jednostavno ova melodija ostaje lo stesso tempo. Jednostavno affettuoso, dolce, po nekada espressivo, a po nekad i energico, ili možda furioso, a onda postane giocoso. Sve to sa jednim velikim gioiosa i na kraju postane marcato, samo za gordi marš vojnika koji se ponosno vraćju sa bojišta, a onda prasne i postane lacrimoso. Tako ja sviram u noćima poput ove. Da je tako lahko biti kompozitor, svi bi pisali melodije. Da je tako lahko biti pjesnik, svi bi pisali pjesme. Da je tako lahko imati tebe, svi bi imali osjećaj da dosežu do zvijezda. U tome je razlika između lahkoće i teškoće. To je razdaljina od gnijezda do zvijezda. To je put kojim besmisleno koračam u nadi da ću te nekada dohvatiti. (Moram priznati da se više i ne nadam, postalo je navika.) Svaki put se zaputim nekako sa nekim osjećajem straha. Svaki put se vratim sa uplakanim maramicama i poljuljane vjere u svoje moći. Onda ponovo, ponovo, ponovo i ponovo...
Večeras zvijezde izgledaju posebno. Ovaj trenutak bi volio podijeliti sa tobom. Znam da je nemoguće. Puno toga je na svijetu nemoguće, pa opet uspjevamo preživjeti i dane i godine. Samo stara navika da mislim na tebe u večerima poput ove ostala je iza cijele priče. Iza priče o nedokučivom i neshvatljivom. Iza jedne pjesme koju mogu čuti samo moje uši. Iza osjećaja koje poljulja tvoje ime. Da je sve tako lahko kao gledati zvijezde i misliti na tebe život bi bio mačiji kašalj. Opet, ko kaže da i ovako nije?

Ulica sjećanja!
http://ulicasjecanja.blogger.ba
02/12/2012 20:06