beats by dre cheap

Perfekcija

Perfekcionista ili nešto sasvim drugačije od onoga što označava taj termin, ne znam ni sam šta sam. Pod kontrolom, u vlastitim rukama, pokušavam da zadržim sve što mogu, ali ormar ne mogu, ili zapravo ne znam da zadržim urednim. Šta me je naučilo da budem perfekcionista? Šta me je razbolilo tom bolešću kojoj po nekada teže svi? Ne razumijem, zapravo bolje reći ne znam. Malo razmišljam o tome, to je u neku ruku i teret, nešto teško spušteno - ili možda stavljeno od samoga sebe - na krhka i fleksibilna rebra. Neki teret kojeg se ne možeš tako lahko riješiti.
U potrazi sam za razlozima, u vlastitom preispitivanju. Pokušavam sam sebe da dokučim. Neka rješenja pomole se na nekoj uzvisini jednostavnog razmišljanja. Unutar privatnosti,privatnost od samoga sebe. Kako čovjek sam sebe da upozna kada svoje misli tako često obogati vastitim tabu temama. Imali smisla onda tražiti odgovore kad sebi sam ne znaš da odgovoriš. Ne znam, ali pokušavam da saznam. Ima nešto u svakom novom koraku. Valjda čovjek zrije, poput šljive. Ipak zbog onoga ko sam po nekad se više vidim kao neki golemi kaktus sa bodljama. Tu negdje se uklapaju priče o sopstvenom prostoru. O one dvije stope koje se mogu ubrojiti u perfektnost odnosa između tebe i mene. To ti je razdaljina usmjerena prema meni, prostor u koji samo rijetki mogu da zagaze. Prostor koji čuvam poput neke utvrde. Pada mi na pamet da se u utvrdama kriju samo princeze. Ne znam jesam li princeza, ili samo obični klinac koji se igra lego kockicama. Znam, nisam princeza, one me nikad nisu ni privlačile, a kamo li da to pokušavam biti. Možda sam samo ovo drugo, klinac sa mnoštvom lego kockica.
Perfekcijom do savršenstva, pomoću sredstava koje opravdavaju ciljevi prikovani visoko u oblacima. Još malo glupih tema u ustima jednog psihopate, perfektno posloženih. Opet neke stvari su neobjašnjive. Ne može perfekcija da riješi sve što čovjeka boli. Tražim prave pjesme da opustim malo osmijeh koji se uklapa u tako idealnu sliku života. Ali ja imam idealan život. Ne težim takvom vidu perfekcije. Težim biti tebi perfektan prijatelj, težim da uživam u zagrljaju. Težim da ono što napravim, ili načinim svojim rukama bude perfektno i kako je zamišljeno. Jesam li onda ja perfekcionista? Jesam li, ili sam samo klinac koji uživa u igri? To je nerazlučivo. Ne znam biti ni perfektan psihopata - ako već jesam.
Vrteći se u krug oko nečega od čega pokušavam da olakšam misli perfektno pravim od miša međeda. Tako savršeno kao da to radim namjerno i u cjelosti pribrano, a zapravo to je djelo vlastite podsvijesti, samo to i ništa više. Sasvim dovoljno, sasvim dovoljno, sasvim perfektno. Ne znam odakle da počnem, ne znam gdje da nađem kraj savršenstvu. Možda nema ni početka, a ni kraja. Osjetim kako se gubim u temi koju sam sebi nabio na nos ne bi li možda rasprava otklonila neke sumnje i pitanja, ali čini mi se da izvlači samo nova umjesto konačnih odgovora. Ne mogu da se smirim, a da ostanem svjestan činjenice da nakon brda riječi nisam napravio ništa, ili u najmanju ruku pružio sebi odgovore na pitanja. Onda u trenutku shvatim da previše razmišljam i pustim zdravom razumu da preuzme kormilo nad burnim morem.

Ulica sjećanja!
http://ulicasjecanja.blogger.ba
21/12/2012 08:18