Ulica sjećanja!

We'll walk this road together, through the storm!

12.11.2012.

Čovjek na drhtavom tlu

Ono za što smo vjerovali da je tako čvrsto počelo je drhtati pod našim nogama. I zaista ne poznajem čovjeka koji se ne boji. Uistinu srce stane na trenutak i čovjek ima potrebu da bježi, da se sakrije od onoga čemu ne možeš uteći.
Dok sa djetetom u rukama stojim na otvorenom, pod užarenim suncem što topi sve što izmakne iz hlada, osjetim kako se svaki mišić grči. Govorim "Smiri se!" - kao da se obraćam Zemlji. Govorim u nadi da će me možda poslušati dozivajući Njegovu Visost, Boga. Nekako pored svih naučnih objašnjenja koja bi u ovom trenu mogao izvesti, znam da ovo nije samo od sebe. Znam da nauka ne čini ovakva čuda, danas i ovdje. Znam da ovo nosi neku poruku, a sad se već plašim da mi je poruka jasna, jer niti jedna suza neće kanuti bez razloga, a u ovom trenu ja svoje ne mogu da zaustavim, a nisam ni tužan, niti sam toliko sretan. Samo razmišljam o Bogu. Osjetim da srce još nije došlo sebi. Drhti, dok se krv uzavrela od bijega razlijeva u svim pravcima. Razmišljam, po nekad neke stvari probude duhovnost i tjeraju te u potrebu za čistom vjerom. Kao da tražiš neko utočište u koje možeš da se sakriješ, a jedino ti ona, vjera, pruža ruke snažno te prizivajući. Šta je vjera do odgovor na svako pitanje, odgovor koji te upućuje na dobro, odgovor kojim ćeš biti zadovoljan? Šta je islam drugo do savršenog načina življenja, sistema koji je nadmašio sve sisteme, smiraja srca koje se trese baš kako se treslo tlo pod našim nogama prije nekoliko trenutaka. Samo ne mogu da shvatim jednu stvar. Zašto nam treba osjećaj gubljenja tla pod nogama da bi došli do odgovora? Možda ne trebam govoriti u množini, ipak se ovo tiče samo mene, u ovom trenu, ali imam dojam da je tako i kod drugih. Onda, nakon što sve prođe nestanu i odgovori koje si dobio, a tražio si ih i sam i prije toga, tražio si odgovore i onda ih izgubiš iz vida svjestan činjenice da su u potpunosti tačni i dosljedni tvojim pitanjima i počneš da se, polahko, vraćaš svojoj poganosti - licemjerstvu, ne znam kako to drugačije da nazovem. Šta drugo da kažem osim toga? Čovjek je licemjerno biće - drugo i ne zna biti.
Dok osjećam podrhtavanje tla pod nogama smirujem sebe i čekam da se ponovi udar, jer znam šta ja zaslužujem. Možda je opomena došla u dobar čas. Možda se sada nešto promijeni, možda se nešto upravo mijenja. Možda uspijem da zadržim odgovore koje tražim toliko dugo. Polahko, polahko - govorim samome sebi, a ja znam da vremena ponestaje. Vrijeme protiče, a ja usporavam i osporavam ono što bi trebao da podstičem i odobravam. Polahko, polahko - a ja sam bolan već zakasnio, odavno. Svjestan kašnjenja kasnim i dalje, a zemlja se trese pod mojim nogama od onoga što sami na zemlji činimo.
Što se sada plašiš čovječe? Čega te je bolan strah? Što se nisi plašio kad si grijehe činio? Što se nisi plašio dok si lutao po, na prvi pogled, slatkim putevima užitaka ovozemaljskih kojima ni sam nisi bio zadovoljan? Što se sada bojiš čovječe? Bojiš se svojih rezultata. Pa ne boj se, to si sam sebi priuštio. Čovječe, gdje si doveo sam sebe, pogledaj kako jadno trčiš niz stepenice i pokušavaš da se sakriješ, a i sam ne znaš gdje ćeš se sakriti. Čovječe... Bježiš pred drhtavim tlom koje te stiže i ide ti uz svaki korak koji napraviš po njemu. E moj čovječe, kako si samo jadan po nekada. Misliš da si moćan, ali si jadan. Deset puta si jadniji od onoga što ti smatraš jadnim. Čovječe, razumno si biće, shvataš li sada, vidiš li očima, osjetiš li čulima? Osjetiš li moć, osjetiš li opomenu, dok izbezumljeno trčiš u spas, koji je odavno, čini mi se, otrčao od tebe? Čovječe požuri, požuri, ne dopusti da te opomene stižu za ono što činiš svjesno. Čovječe, nemoj misliti da se zemlja trese jer joj je lahko nositi teret tvojih djela. Učini joj teret lahkim, smiri je zadovoljstvom Onoga koji ti opomenu šalje da budeš čovjek, a ne životinja. Čovječe... Ti si samo čovjek na drhtavom tlu, koje se trese pod teretom tvojim.

26.10.2012.

Šah mat

Znaš, lijepa si ti, lijepa poput najljepše zvjezdane noći, tvoja plava kosa i tvoje oči, i može ti se sve i visoko i nisko, ali kad ćeš jednom odrasti i ostaviti obdanište u obdaništu i svoju glupost i izgovore, javiti se starim prijateljima koji te možda vole, onako drugarski i shvatiti šta ti oni govore? Ako tvoja ljepota ima vrijednost, onda se ona gubi u procjepu između nebeske visine i tvoga poimanja i shvatanja onoga što ljudi govore. Znam, zaboravila si ti vjerojatno. Zaboravila mnogo toga. Na kraju, kao da su trenutci koje smo imali i bili vrijedni spomena. Zaista nisu. Nije tu bilo ništa, osim nekoliko riječi okrenutih preba tebi, nekoliko strijela odapetih prema meni, prosta slatkorječivost i ništa pametno. Možda misliš da sam se igrao, ali nisam. Nemam običaj reći nešto, osim ako to zaista ne mislim. To je moj običaj, a tvoje običaje, tvoje običaje želim da zaboravim. Pitaš li se zašto možda tvoje običaje želim da zaboravim? Zapitaj se. Čovjek sam može najbolje da odgovori na pitanja koja njega najbliže dotiču.
Danas, nakon, koliko, nakon tri godine gotovo da nikada nisam shvatio šta si ti zapravo željela od mene. Isto tako, ne mogu da shvatim šta sam ja želio. Možda sam samo pogrešno izračunao jednačinu koju si mi stavila pred nos. Mislio da igraš fer i pošteno, a zapravo ti ne znaš igrati tako. Znam, reći ćeš može ti se. Nećeš se potruditi ni da čuješ ono što ja imam da ti kažem. Ko da je i bitno na kraju šta ću ti ja reći. Čak i najljepše riječi koje sam mogao odabrati bacila si u kantu za smeće, bila si pjana dok si ih slušala, opijena vlastiti idejama i zaigranošću. Šta sam bio - tvoja plišana igračka? Ne znam, ali sad kad se sjetim jednog trenutka poželim da promijenim stvari, ali nisam znao igrati tvoju igru, jednostavno nisam i mislim da je nikada neću naučiti. Šta drugo da ti kažem iskreno u lice, osim da si prodana duša, a ti, šta ćeš ti meni reći? Reci nešto, povrijedi me ako ti se tako sviđa - znam da znaš da me ne možeš povrijediti koliko ti ja mogu oprostiti. Povrijedi me, ako je to cijena tvoga zadovoljstva, ako ćeš nakon toga odrasti, ili ako ćeš se nakon toga predstaviti i stati ispred mene onakva kakva zaista jesi.
Dugo nisam mislio na tebe, dugo dok nisam zakoračio u dvorište tvoje gluposti, dok ponovo nisam okusio tvoju hladnoću i onaj led u riječima što ga topiš i ponovo lediš satisfakcije valjda radi. Jednom prilikom kazali si mi kako ljude poput mene povrijediš i otjeraš, ja nisam htio da se to ikada desi, a čini mi se da sam ti dopustio da me otjeraš. Samo sam htio bit tu za tebe kada ti je teško. Uživati pružajući ti zagrljaj, ali svjestan da ćeš se u njemu osjećati barem u pola lijepo kako se ja osjećam. Ideja o tome je izgubila smisao. Smisao se utopila u mome pogledu prema tebi u kojem si sama skakala u najdublje ponore, a mogla si ostati visoko. Samo si trebala mudro igrati šaha. Trebala si biti kraljica, baš kao u šahu, kraljica štiti kralja. Kraljica štiti kralja pa i od same sebe. Ti, ti nisi mogla biti ni pješak tako spuštajući se u nizine pogleda, nizine vlastite karakterizacije lika čije osobine su samo bile napuhane. Volio bi sada, više nego planinu zlata, da razoružaš sve ove moje tvrdnje. Volio bi sada, više nego bijelu mjesečinu u svojoj ruci, da me ubijediš da sam samo pogrešno shvatio. Ne znam da li ćeš ti shvatiti. Ne znam koliko vrijedi objašnjavati.Znaš, lijepa si ti, baš poput najljepše zvjezdane noći, tvoja plava kosa i tvoje oči. Nekoliko trenutaka, nekoliko riječi ostalo je od svega toga. Jedan poljubac, onako kao u dječijoj igri i tvoj parfem. To je priča za sebe, ali ovo, ovo je trebala biti priča za tebe. Je li je vrijedilo ispričati?

06.10.2012.

Potopljeno

Razgovaramo ti i ja, napokon sam uspio da izvučem riječi na tvoje usne. Uživaj u svakoj izgovorenoj, dok se tope poput kocke šećera u čaši vode. Tu pored tebe, tako blizu da osjetim tvoje disanje, svaku tvoju bol, svaki tvoj lažni osmjeh tražim prave riječi i griješim, ali ipak se razumijemo bez nekog posebnog napora. Hoću da vidim tvoj osmjeh, da popravi moj dan. Hoću da budeš sretan čovječe. Rado bi kupio svaki tvoj osmjeh i ne znam kako da ti to objasnim, jednostavno nema niti jednog pametnog razloga. Ti ćeš opet nestati, kao i svi moji prijatelji, i možda već sutra te neće biti. Da mi je nekako shvatiti koliko ti znači bilo šta što sam ti rekao. Da mi je shvatiti, da mi je to vidjeti, da to barem nekako pokazuješ. Znam, sutra ćeš već biti bolje, a već sljedeći dan će mi nedostajati razgovor s tobom, makar on bio i sulud i utoliko šašav da ga drugi ne smiju čuti.
Kad malo bolje razmislim, sve što sam čuo bila je vjerojatno laž, nešto sasvim treće izgovoreno u svrhu nekih viših i drugačijih ciljeva. Ne znaš ti kakav je osjećaj hvatati zrak iznad vode, i shvatiti nešto sasvim treće nakon nekog vremena. Možda to nikada nećeš ni znati, ali svejedno nije važno.

30.09.2012.

Pismo

Umor me polagano tjera da zatvorim oči. Ipak i dalje čvrsto držim olovku i pišem ti brate moj. Znam da si lagao, znam da i dalje lažeš. Lažeš o svemu, ali ne radiš to meni, nego sebi - sebi lažeš. Tjeraš me da ne mogu da pogledam ti oči i da u njima ne pronađem laž. Tjeraš me od sebe, a govoriš da ti brat treba. Ne trebam ja tebi, jednako onoliko koliko ne trebaš meni. Lažem, znam da mi trebaš, ali neću ti to priznati. Govorim ti teške riječi u nadi da ću te otjerati, a drhtim i pri samoj pomisli da će se to ikada dogoditi. Opet, pišem ti da ti kažem da mislim na tebe, a znam - zapravo nekako osjećam da tebi to nije važno. Ne znam ni gdje si, a zanima me, ne znam ni s kim si, a zavidim toj osobi. Brate, teško je truditi se zaboraviti. Teško je zaspati u nadi da ćeš ustati bez sjećanja. Nadam se da si dobro i da uživaš u tome što radiš, i u tome što zapravo ti i jesi. Znam, nisam ti ispunio želju, i žao mi je zbog doga - nisam u prilici da ti priuštim ono što sam obećao danas, ali možda sutra budem. Ipak, svakako si već otišao dovoljno daleko...

03.08.2012.

Krajnje vrijeme

Tužne pjesme, kutija cigara, tako ti to krene. Šta? Pa, znaš, previranja, ljudi, ogorčenje, sve na što treba stisnuti zube i nastaviti dalje. Ipak, po nekad je teško stisnuti zube. Onda patiš, mučiš se u vlastitom sebi. Sjetiš se ljudi. Znaš svih onih lijepih priča o nekome ko misli da je toliko veličanstven da zaslužuje tvoje prijateljstvo, a onda mjesto tih priča upoznaš sve te ljude. U tome trenutku, ili trenutak iza njega shvatiš da to zapravo nisu ljudi. Da to prijateljstvo nije ništa do čisto koristoljblje. I onda se pitaš ko će tebe zagrliti kada ti zatreba. Nije da kažem da nema ko, samo osobe koje želiš to obično neće uraditi, a ove druge - ove drue nisu dovoljno efikasne u takvim situacijama. Tako ti meni prolaze dani, jedan, drugi, treći, pa onda mjesec i čitava vječnost. Uče me ljudi životu - životu koji ni oni sami ne žive. Neki me zaboravljaju, drugi navaljuju. Nemaš onoga koga želiš, a želiš onoga koga nemaš. Čuvaš tuđe i vlastite tajne, ali jedva se suzdržiš da šutiš. O tebi mnogi nagađaju, ali zapravo ne znaju ništa. Fotografije su mutne, a riječi i djela nejasni i nepovezani. Glad i goleme oči - to je to. Valjda je to to, život kažu.
Previranja toliko kolaju kroz svaki dio tijela, a ja i dalje pokušavam ostati na pravome putu. Do jučer sam vjerovao u Boga, a danas mi dolazi trenutak vlastitog preispitivanja Njegovog postojanja. Ubjeđivanje svijesti i podsvjijesti, samoga sebe i svih svojih podvojenih ličnosti. Teški snovi, teški poput najtežeg kamena potopljenog na dno nekog velikog mora. Želje, želje i snovi, mučenje unutar glupih zamisli. Da mi je na trenutak sve to zaboraviti, prekrižiti snove, spustiti osmjeh, napraviti jedan korak ispred i realno prihvatiti činjenice. Ne, ja ipak moram komplikovati stvari. Ko meni treba? Ne treba mi niko. Ja sve mogu sam, uvijek je tako bilo. Sad bi se nekad trebao raspasti možda krene i suza, znam nije na meni da plačem, ali jednostavno mora negdje da curi. To je ta priča, priča o svemu, a zapravo ne govoriš ni o čemu. To obično tako ide. Krene pa stane, pa se zaokrene, dođe na kružni tok i vrati se odakle je i pošlo. Mislim da je to to. Ipak, nekako unutar sebe, ne znam o čemu se radi. Mlad sam ja da bi znao o stvarima, a star sam da bi ponovo učio. Zapravo nisam ni mlad ni star. Nešto između. Možda se više uklapam u mladost, nego u starost. To je valjda nešto neobjašnjivo. Čovjek ima te momente kada se osjeća da se ne osjeća. Kada zna da ne zna i kada shvati da zapravo ništa nije naučio.
Nevrijeme će, puše vjetar. Možda je pametnije da sklonim veš sa štrika nego što se borim protiv depresije. Možda je to bolje od previranja. Osjetim da tonem, gubim tlo pod nogama, ali ni sam to ne mogu da objasnim. Da li sam bolestan, ili samo gubim sebe? Slušam sam sebe, i preispitujem. Previranja postaju žešća i učestalija. Ja, psihopata - da li je to naslov nove knjige koju ću izdati. Ne znam, ni ove niko ne čita. Možda da se ubijam pa ću postati slavan. Ali, znam ja to, uzalud je slava, uzalud je moć, uzalud je sve kad je čovjek prazan. Uzalud je sipati vozu u šupalj lonac.
Gubi se sunce sa obzora, na rubu snage pokušavam dozvati samoga sebe. Ne mogu više da se igram škole i da učim o prirodi i društvu. Možda je krajnje vrijeme da se krene na počinak.

03.08.2012.

Kiša života vrijedna

Miris kiše plovi kroz vrućinu. Munja štrecne oblake i oštar zvuk se prolomi između zelenih gorostasa. Bos hodam po mokrom pločniku, mokar do gole kože. Nekako sa nekim šašavim osmjehom uživam u svemu. Zaboravim sve, pogubim konce, izujem se, sklopim kišobran i onako mokar smijem se. Kratko će trajati trenutak sreće, jako kratko, dok se ne probude savjest, dok se ne upale indikatori koji odvajaju normalno od ludila.
Uhvatim sebe kako razmišljam o svemu, o životu. Podignem lice gore, prema nebu, da bolje osjetim kišu, da barem na trenutak sakrije brigu koja se krije ispod osmjeha. Tražim riječi, zamijenice, imenice, tražim nešto da sakrijem činjenice, da upakujem u najljepše folije, da sačuvam sve oko sebe. Opušteno ispod neba, pod teškim kapima kiše, na oprezu u stvarnosti u trenucima potpune trezvenosti. To je život, to je ono s čime vodim rat, ono o čemu sam jučer mislio najgore, a danas ne mislim ništa. Nešto što možeš svrstati i pod sport, i pod crnu hroniku i pod humor. Prihvatam, znam da prihvatam, rat protiv samoga sebe se ne isplati ni u najmanju ruku. Ipak, nedostajat će mi, ja mislim, iako se nadam da neće.
Jesam li sada sretniji čovjek? Vjerojatno jesam, barem za trun utrošene energije u krivim smjerovima. Jesam, sretniji sam, hodam mokar i bos po kiši. Neko će reći luđak, možda i jesam, ali ono što sam ja, taj neko nikad neće biti. Hvala Bogu na ovakvoj kiši, hvala Bogu na ovim hladnim kapima što su razbježale moje misli pod strehu zdravog razuma. Bože hvala Ti! Tvoje blagodati su tako velike, a ja se stidim tražiti oprost. Dopusti mi da svoje grijehe sačuvam samo za sebe pod ovim plavim nebom. Oprosti mi što ranije nisam shvatio. Bože hvala ti na kiši i na danu koji nisam cijenio.

15.07.2012.

Ideja o tebi

Znam, ponovo sam prešao preko riječi koje sam rekao. Neću te više tražiti - kako sam samo mogao vjerovati u tako nešto. Ne, zapravo znao sam cijelo vrijeme, ne mogu te ostaviti iza sebe, ne znam zašto, ali jednostavno ne mogu. Mislim da pišem price u kojima te nema, ali tu si, iza riječi, iza svakoga slova. Tu si ti i tvoja plava majica, pogled smeđih očiju i jedan osmjeh - moja snaga za novi dan. Glupo bi bili kada bi se pretvarao da te zaboravljam. Sjećam se svake note mirisa tvoga parfema, mirisa tvoje kože, mirisa tvoje kose što je ostajao samo na jastucima nakon što nestaneš. Ukradem ti prvi pogled, prvi osmjeh i prve riječi i dan postane tako savršen. Ipak, sada i ne znaš da mislim na tebe, ne znaš da samo mislim na tebe, ne znaš a možda je to greška, ali neka, shvatit ćeš nekada - ili, ipak, možda nikada nećeš znati.
Večeras bi te zagrlio tako snažno, ali mjesto toga ja biram riječi, jer moram da pazim kako govorim o tebi. Znam, ne postojiš. Ti si samo misao koja dođe kad je teško i ispari na ljetnome suncu. Ideja o savršenstvu, moja ideja. Zato te ne mogu zagrliti, zato te ne mogu osjetiti. Isparit ćeš sutra sa prvim zracima sunca. Jednostavno ti si samo misao koja dođe i prođe, ništa više. Možda si po nekada malo više od jedne misli, ali uglavnom si to - obična misao, možda bolje reći anđeo, anđeo čuvar. Sviđa mi se ideja o tebi, sviđa mi se kada se upali poput one sijalice iznad glave likovima iz crtanih filmova. Barem sam siguran da moja sijalica svijetli, ali možda u nekom drugom crtiću, u nekom drugom.
Eto, sada kada sam ti rekao što si, valjda mogu mirno da spavam. Ne znam hoćeš li ikada nestati, ili prestati ili šta već sve može da se desi sa idejom, ali znam da si tu, da pratiš svaki korak koji napravim bilo naprijed ili natrag. Moja ideja - nešto samo moje, jedinstveno i privatno. Ipak, složit ćeš se sa mnom da u iznimnim trenucima postaneš nešto više od samo ideje, nešto superijornije i povezanije sa stvarnošću i natjeraš me da iskočim iz crtića u neku dokumentarnu emisiju o psihologiji. Sve je to tako smiješno. Sve je to samo obična igra nepoznatih riječi i misli koje se ukrštaju slika i tvojih smeđih očiju, tvoga mirisa i sjećanja. Kažem ti, sviđa mi se ideja o tebi, ali možda je bolje biti bez ideje, nekako se čovjek lakše osjeća - ali draže mi je da je ideja o tebi nego o nekome drugome. Sviđa mi se ideja o tebi. Ideja o tebi.

11.07.2012.

Ko smo mi?

Ponekad mi se probude slike iz djetinjstva. Nisam ja tako star da bi se svega sjećao, ali sjećam se nekih prizora. Sjećam se oštrog i britkog zvuka uzbune zbog čega mi na svaki sličan zvuk kroz tijelo prostruji strah brže od svjetlosti. Gledam vijesti. Glavna tema je Sirija. Građanski rat u Siriji. Ovako je isto neko gledao skrštenih ruku ono što se ovdje događalo, ovdje gdje sada baš ja - isti onaj lik skrštenih ruku - treba da se osjećam sigurno. Pitam se kako?
Čitam na nekom trećerazrednom info portalu izjavu poglavara Islamske vjerske zajednice gospodina Cerića o ponovnoj mogućnosti rata u Bosni i Hercegovini - i sa nekom nevjericom sagledavam činjenice. Stanje je gore neko ikada, žice su zategnute, noževi potegnuti - samo da se ne ponovi. Gledam ljude koji su na državnim jaslama, nemaju šta da jedu, kriza hara poput kuge ulicama naših gradova. Glumimo gospodu a bankrotirali smo već odavno - ubijeđen sam da jesmo. Nekako sa nevjericom gledam kako poštar donosi penzije - pitam se gdje su namakli ove pare, šta je sa ratama kredita koje uzimamo po tzv. 'povoljnim uvjetima' - ko će to da vraća!? Bošnjaci, Srbi, Hrvati, mi, oni koji žive u ovom toru, počinjemo gledati jedni druge skoro pa preko nišana. Hodajući mrtvaci, čekamo nove domaće filmove što ih snima naša vlada pod nazivom 'Umri stojeći'. Pogledam gdje živim i davim se u vlastitom patriotizmu - nekad mi je ova zemlja zaista značila nešto, sada (zbog ljudi) gubi snagu u mojim očima.
Noći su ovdje tako tihe, prazne ulice, pijani momci i djevojke - blud. Ličimo zapadu. Ne uklapam se u te faznoe - ponekad mi je krivo što ne mogu biti dio toga, ali opet se radujem što nisam jedan od njih. Koga je uopće briga za ono što se zaista dešava, ono što se kuha i što će nas možda opet žive skuhati? U glavama mladih ljudi nema ničega - bojimo se znanja, bježimo kao đavo od križa od nečega što nam niko ne može oteti ni u najžešćim krizama, ni u najvećim ratovima. Gladni branitelji ispred državnih institucija protestuju i traže da država održi svoja obećanja. Slušam jednu gospođu (očito je da je državna službenica, po njenoj priči to znam) kako govori o tim ljudima, kao najgorem šljamu što gmiže ispred njihovih kancelarija - koje su naravno dobili zahvaljujući njima. Da tako je, ovo je Bosna - šta ste drugo očekivali (možda med i mlijeko). Multimilioneri i poštenjačine sebi grade bunkere i spremaju vizirane pasoše za zemlje trećeg, četvrtog, petog, šestog ili nekog još daljeg svijeta koji je van dometa radara običnim građanima. Pitam se, ko će sutra da zbije redove i da čuva naše gradove? Ko će danas to da radi? Možda ćemo mi - mi zadovoljni građani jedne zemlje koja nas vuče za sobom i ne dopušta nam da zavežemo konop na površini, da se čvrsto držimo da ne idemo dublje. Ne dozvoljava nam da sebi priuštimo znanje (zahvaljujući isfrustriranim profesorima čije je znanje skupo). Davi one koji znaju, a gura one koji ne znaju. Zaista je ne znanje postalo vrlina, vrlina u kojoj ćemo se mi - čini mi se - utopiti.
Vratimo se definiciji 'MI' - ko smo to 'MI'? Mi smo nepismeni i neuki Bosanci i Hercegovci koji se svrstavaju pod tobože nekakve nacionalnosti ili multinacionalnosti u avitaminozi vlastitih multivitaminskih struktura. Ipak ko sam ja da govorim - samo još jedan mladi čovjek kojeg će ova mašina samljeti i uništiti prije nego što uspije nešto promijeniti. Možda zato što sam mlad - barem sam tako učio iz psihologije - želim silno promjene. Ipak osjetim potrebu za promjenama zato što moja majka i otac teško dišu. Zato što hodam ulicom sa markom u džepu i nisam zadovoljan zbog toga. Dio sam ove zajednice jednako onako kao i oni koji primaju hiljade maraka koje odvajaju od mojih usta kada mi isplaćuju platu ili kada mi izdaju fiskalni račun sa PDV-om. Ja dajem plaću tim ljudima. Mi dajemo plaću tim ljudima. Oni nas gaze, oni se svađaju, oni razdiru svaki dio moje države, države koju ja treba da naslijedim tešku milijarde dužničkih rata, a od mojih usta odvajaju hiljade koje će strpati u svoje džepove. Džepove poput džepova na dimijama moje tetke iz kojih nikada ne prestanu izvirati bombone (zbog njihove dubine). Svi smo nezadovoljni a uživamo u svemu. Ljekari ne žele da liječe moju majku zbog malih plaća, sudije ne žele da tjeraju pravdu zbog malih plata, policajci uzimaju mito zbog malih plata i svi gledamo u one koji nas prisiljavaju na ovakav život kao u nebo - kao da ne možemo da ih dokučimo. Ipak ne trebamo mi njih da dokučimo - treba da dokučimo sebe i ono što jesmo. Treba da izađemo na izbore i prekrižimo liste - a ne da se branimo nekim protestom ne izlaženja jer oni će izaći umjesto nas (a mi to nikako da shvatimo). Ja sam za Bosnu i Hercegovinu, za zemlju koju ću povjeriti mlađima od sebe sigurnu i lijepu - ljepšu nego kakva je bila meni, jer bilo bi me stid da nemam šta da im povjerim. Ipak, prije nego što meni i mladima poput mene povjerite ovo, dobro sagledajte šta nam povjeravate.
Sutra će možda buknuti krv opet na naše ulice (ako nastavimo ovako da se mrzimo), a neko će sjediti skrštenih ruku, neko sa platom iz međunarodne zajednice i razmišljati o nama kao što mi razmišljamo o drugima. Samo se pitam ko će sada imati snage da od pepela diže temelje, zašto nas jednostavno ne puste da popravimo stare?

08.07.2012.

Apstraktna hronologija

Kapi kiše pokucaše mi na prozor, a ja onako topiv poput šećera u vodi ne odgovorih. Ne razumijem francuski jezik, ali osjetim svaku riječ, oštrinu svakog slova i raspoznajem značenja - kao da po prvi put učim maternji. Slušam neke pjesme samo meni drage, samo meni poznate. Svijet sa moje tačke gledišta izgleda drugačije, zapravo dođe vrijeme kada ne želim uopće da izgleda, želim da ga zaboravim - želim da nestane. Novo jutro, novi dan, sve isto. Ista šolja kafe, isti miris, ista vruća voda, kao da je bilo jučer, ili, da sam siguran da prekjučer nije bilo dan prije, rekao bi prekjučer. Apstraktnost nečega što inače nije apstraktno. Apstraktna umjetnost - čista ekspresija oblika, linija i boja i obična tematska nadređenost. Hronologija slaže svoje - ono što se da utvrditi hronološki. Apstraktna hronologija slaganje u običnim redovima slova i drugih znakova. Da li je to hronologija? Da li je to apstraktno? Da li je to apstraktna hronologija? Ako je nešto treće, što naravno opet nije isključeno - moje znanje je ograničeno, moje shvatanje je različito - ako je nešto treće onda neka bude i tako, svejedno je. Samo neka bude nešto, prvo, drugo ili treće, ili, pak, nešto superiornije u odnosu na smjer brojanja.

08.07.2012.

Prijateljstvo

"Prijateljstvo je najteža stvar na svijetu za objasniti. To nije nešto što se uči u školi, ali ako nisi naučio šta je smisao prijateljstva, uistinu nisi ništa naučio."

Učio sam ja tu školu, bio dobar učenik, upoznao tebe i shvatio da prijateljstvo ne zavisi samo od mene, ili samo od tebe. Shvatio sam da ne mogu biti prijatelj nekome ko ne želi prijatelja. Naučio sam nešto novo, ali zato više nismo prijatelji - barem ne zaslužuješ da budemo...


Noviji postovi | Stariji postovi

Ulica sjećanja!
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Ko sam to ja
Mnogo je ako kažem da sam mrvica soli u ogromnom okeanu. Mnogo je ako kažem da sam najsitnija čestica u zraku. Ipak, ja sam mnogo da bi bio tako malen ispod zvjezdanog neba.
Ja sam i ljubav i mržnja u jednom. Tuga i sreća. Svaka sam zapisana riječ na bijelim papirima koja je palila i hladila srce. Na papirima koji su pepeo i prah, ili su pak samo ostatak nečega što je nekad bilo knjiga. Ja sam i zaborav i sjećanje, razočarenje i ponos. Zbog svega toga što sam ja, nikad mi nije preostalo snage da budem ono što uistinu jesam - osoba kojoj su, kao i svakome drugome na ovome svijetu, potrebni drugi da bi bio sretan. Ipak, drugi su bili tako teški...
Ja sam najveći sanjar i zaljubljenik u nebeski svod, sklad i savršenstvo prirode, rođenja i smrti. Ja sam duh, utjelovljenje moći u bespomoćnom biću. Ja sam razočaran u ljude i čovječanstvo - ali uvijek se nadam da sam pogriješio. Ja sam krivac za sve to što sam, jer želim to da budem i uporan sam. Ja sam neko ko traži prijatelja u pogrešno vrijeme. Ja sam neko ko želi biti prijatelj u pogrešno vrijeme.
Želim da sjednem u školu - nauči me svemu dobrome na ovom svijetu. Poduči me ljubavi i voljet ću te, poduči me prijateljstvu i bit ću ti prijatelj dok se duša ne rastane od tijela. Poduči me kako da ti liječim rane i bit ćeš izliječen. Ali, prvo me pusti da ti priđem. Zagrli me i učestuj u mojoj sreći. Vjeruj mojim riječima, kao što vjeruješ svojim. Uparvo to sam ja. Sve, a ništa. Ti izaberi koji dio želiš upoznati.

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
66817

Powered by Blogger.ba