Ulica sjećanja!

We'll walk this road together, through the storm!

12.11.2012.

Čovjek na drhtavom tlu

Ono za što smo vjerovali da je tako čvrsto počelo je drhtati pod našim nogama. I zaista ne poznajem čovjeka koji se ne boji. Uistinu srce stane na trenutak i čovjek ima potrebu da bježi, da se sakrije od onoga čemu ne možeš uteći.
Dok sa djetetom u rukama stojim na otvorenom, pod užarenim suncem što topi sve što izmakne iz hlada, osjetim kako se svaki mišić grči. Govorim "Smiri se!" - kao da se obraćam Zemlji. Govorim u nadi da će me možda poslušati dozivajući Njegovu Visost, Boga. Nekako pored svih naučnih objašnjenja koja bi u ovom trenu mogao izvesti, znam da ovo nije samo od sebe. Znam da nauka ne čini ovakva čuda, danas i ovdje. Znam da ovo nosi neku poruku, a sad se već plašim da mi je poruka jasna, jer niti jedna suza neće kanuti bez razloga, a u ovom trenu ja svoje ne mogu da zaustavim, a nisam ni tužan, niti sam toliko sretan. Samo razmišljam o Bogu. Osjetim da srce još nije došlo sebi. Drhti, dok se krv uzavrela od bijega razlijeva u svim pravcima. Razmišljam, po nekad neke stvari probude duhovnost i tjeraju te u potrebu za čistom vjerom. Kao da tražiš neko utočište u koje možeš da se sakriješ, a jedino ti ona, vjera, pruža ruke snažno te prizivajući. Šta je vjera do odgovor na svako pitanje, odgovor koji te upućuje na dobro, odgovor kojim ćeš biti zadovoljan? Šta je islam drugo do savršenog načina življenja, sistema koji je nadmašio sve sisteme, smiraja srca koje se trese baš kako se treslo tlo pod našim nogama prije nekoliko trenutaka. Samo ne mogu da shvatim jednu stvar. Zašto nam treba osjećaj gubljenja tla pod nogama da bi došli do odgovora? Možda ne trebam govoriti u množini, ipak se ovo tiče samo mene, u ovom trenu, ali imam dojam da je tako i kod drugih. Onda, nakon što sve prođe nestanu i odgovori koje si dobio, a tražio si ih i sam i prije toga, tražio si odgovore i onda ih izgubiš iz vida svjestan činjenice da su u potpunosti tačni i dosljedni tvojim pitanjima i počneš da se, polahko, vraćaš svojoj poganosti - licemjerstvu, ne znam kako to drugačije da nazovem. Šta drugo da kažem osim toga? Čovjek je licemjerno biće - drugo i ne zna biti.
Dok osjećam podrhtavanje tla pod nogama smirujem sebe i čekam da se ponovi udar, jer znam šta ja zaslužujem. Možda je opomena došla u dobar čas. Možda se sada nešto promijeni, možda se nešto upravo mijenja. Možda uspijem da zadržim odgovore koje tražim toliko dugo. Polahko, polahko - govorim samome sebi, a ja znam da vremena ponestaje. Vrijeme protiče, a ja usporavam i osporavam ono što bi trebao da podstičem i odobravam. Polahko, polahko - a ja sam bolan već zakasnio, odavno. Svjestan kašnjenja kasnim i dalje, a zemlja se trese pod mojim nogama od onoga što sami na zemlji činimo.
Što se sada plašiš čovječe? Čega te je bolan strah? Što se nisi plašio kad si grijehe činio? Što se nisi plašio dok si lutao po, na prvi pogled, slatkim putevima užitaka ovozemaljskih kojima ni sam nisi bio zadovoljan? Što se sada bojiš čovječe? Bojiš se svojih rezultata. Pa ne boj se, to si sam sebi priuštio. Čovječe, gdje si doveo sam sebe, pogledaj kako jadno trčiš niz stepenice i pokušavaš da se sakriješ, a i sam ne znaš gdje ćeš se sakriti. Čovječe... Bježiš pred drhtavim tlom koje te stiže i ide ti uz svaki korak koji napraviš po njemu. E moj čovječe, kako si samo jadan po nekada. Misliš da si moćan, ali si jadan. Deset puta si jadniji od onoga što ti smatraš jadnim. Čovječe, razumno si biće, shvataš li sada, vidiš li očima, osjetiš li čulima? Osjetiš li moć, osjetiš li opomenu, dok izbezumljeno trčiš u spas, koji je odavno, čini mi se, otrčao od tebe? Čovječe požuri, požuri, ne dopusti da te opomene stižu za ono što činiš svjesno. Čovječe, nemoj misliti da se zemlja trese jer joj je lahko nositi teret tvojih djela. Učini joj teret lahkim, smiri je zadovoljstvom Onoga koji ti opomenu šalje da budeš čovjek, a ne životinja. Čovječe... Ti si samo čovjek na drhtavom tlu, koje se trese pod teretom tvojim.

Ulica sjećanja!
<< 11/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

Ko sam to ja
Mnogo je ako kažem da sam mrvica soli u ogromnom okeanu. Mnogo je ako kažem da sam najsitnija čestica u zraku. Ipak, ja sam mnogo da bi bio tako malen ispod zvjezdanog neba.
Ja sam i ljubav i mržnja u jednom. Tuga i sreća. Svaka sam zapisana riječ na bijelim papirima koja je palila i hladila srce. Na papirima koji su pepeo i prah, ili su pak samo ostatak nečega što je nekad bilo knjiga. Ja sam i zaborav i sjećanje, razočarenje i ponos. Zbog svega toga što sam ja, nikad mi nije preostalo snage da budem ono što uistinu jesam - osoba kojoj su, kao i svakome drugome na ovome svijetu, potrebni drugi da bi bio sretan. Ipak, drugi su bili tako teški...
Ja sam najveći sanjar i zaljubljenik u nebeski svod, sklad i savršenstvo prirode, rođenja i smrti. Ja sam duh, utjelovljenje moći u bespomoćnom biću. Ja sam razočaran u ljude i čovječanstvo - ali uvijek se nadam da sam pogriješio. Ja sam krivac za sve to što sam, jer želim to da budem i uporan sam. Ja sam neko ko traži prijatelja u pogrešno vrijeme. Ja sam neko ko želi biti prijatelj u pogrešno vrijeme.
Želim da sjednem u školu - nauči me svemu dobrome na ovom svijetu. Poduči me ljubavi i voljet ću te, poduči me prijateljstvu i bit ću ti prijatelj dok se duša ne rastane od tijela. Poduči me kako da ti liječim rane i bit ćeš izliječen. Ali, prvo me pusti da ti priđem. Zagrli me i učestuj u mojoj sreći. Vjeruj mojim riječima, kao što vjeruješ svojim. Uparvo to sam ja. Sve, a ništa. Ti izaberi koji dio želiš upoznati.

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
78066

Powered by Blogger.ba