Ulica sjećanja!

We'll walk this road together, through the storm!

24.12.2017.

Ulica

Ulice moga djetinjstva, one u kojima sam proveo najeljpše godine, danas su tako uske. Jedva prođem sa svojim kolima kroz taj sokak, i ne mogu da se sjetim našeg stana na desetom spratu u kojem smo živjeli sretno. Nije to bilo tako davno, a kao da je bilo u prošlom životu, eto tako to izgleda. Stvari se mijenjaju, iz dana u dan, neki novi klinci igraju se u pijesku ispred zgrade i niko i ne zna više da sam se i ja igrao tu nekad. Odakle dolazi ta potreba za sjećanjima, ta potreba da čovjek pamti te trenutke!? Da li je svijet gledan kroz dječije oči puno svjetliji, nekako kao da više sunca obasjava te oči, ili se meni čini? Šta to odredi gdje ćemo biti sutra, i ko ćemo postati? Nekako, te sudbina protjera iz najtoplijih čoškova života i otjera na neke suprotne na koje nikad ne bi kročio. I eto, u toj staroj ulici, stara ljubav, simpatije i neki osjećaj čežnje što prolama se u krug. Tamo gdje je nekad bila prodavnica sada stoje pregrade koje štite stakla, onaj miris kruha u jutro, sigurno, nije isti. Ljudi koji tu žive ostarili, prepoznajem ih, nekako kao kroz maglu. Sada izblijedjeli od godina hodaju uokolo, sjede u kafićima, eto to je njihov život, kako sam ih ostavio, tako sam ih i zatekao.

23.12.2017.

Stranci

Još jedna sumorna večer. Sitne kapi kiše kvase ulice grada. Nema gužve. Večeras će čaršija ostati mirna. Provlačim se kroz uličice dok niz oluke svira kiša. Gledam, moje mjesto je prazno. Popit ću kafu na miru i ponovo se izgubiti u spletu ulica koje vode dugo u noć. I baš tad na vratima, pogled mi zarobi jedno nepoznato lice. Švrlja pogledom birajući gdje će sjesti. Eh, pa sjede naspram mene. Uvojci crne kose presijavaju se na prigušenom svjetlu, a oči švrljaju po stolovima. Nije odavdje, konobaru se obraća sa lošim engleskim jezikom. Sporazumjeli su se i u bašti ostajemo sami. Nemoj gledati, govorim sebi, ali oči bježe i baš kad dotaknu baršunasto lice ukorim ih i povučem do šoljice sa kafom. Suzdržavam se, ali ne ide. Osjetim da me gleda. Krajičkom oka provjeravam. Siguran sam. Okrenem se. I dalje osjetim taj pogled. Pokušam da ga ulovim, ali povlači se. Ti pokreti, ti prekrasni uvojci, oči, lice, te ruke. Eh, kako da to ne vidim. Kako da očima uskratim to zadovoljstvo. Ne mogu. I baš tad pogledi nam se sretnu i kao da su se odbili polete na sve strane. Gledamo se, gledamo, i baš kad sam krenuo da priđem probude se misli i zaustave svaki moj pokret. Eh, kad bi čovjek mogao da živi bez analize. Vratim se onoj kafi i u njoj utopim svu maštu što se rodila. Ne mogu da ne gledam. Ne mogu da se izborim. Želja jača, ne prolazi. Ipak, mi smo samo stranci, prolaznici, ništa više.

19.02.2016.

Drvored

Drvored sa obe strane trotoara ukrašava ulicu kojom često prođem. Eto tu sam počeo da se gubim. U tim redovima, na izgled neurednim jer svako drvo je drugačije od onoga ispred sebe, sam počeo da lutam, da mi bježe misli. Vjetar nježno njiše grane, na kojima je ostao samo po još koji list. I tako, ništa već danima nema smisla. Često koračam oborena pogleda, nekako težak i trom. Ni sam ne znam o čemu razmišljam. Tješim se, to je zbog vremena. Kao da ću se razboliti, a hladan vjetar osjetim po ušima.

31.01.2016.

Sarajevo

Otvorim oči, a ispred mene moje Sarajevo. Dobro jutro grade moj. Vratio sam se i ja. Nije dugo prošlo, ali kao da su bila stoljeća. Ti uvijek isti, uvijek svjež, uvijek pun sevdaha, pun rahatluka što ga ne možeš nigdje na svijetu naći. Bio sam, bio sam u gradovima daljim i većim, nesagledivim i neshvatljivim, ali evo vratio sam se. Vratio sam se ponovo da čekamo nova jutra zajedno. Ti i ja. I dok je avion ponirao kroz guste oblake, znao sam da si dolje. Znao sam da me čekaš. Čekao sam momenat da ugledam svjetla što obasijavaju noć. I evo me. Ne krijem tu radost. Evo me grade moj.

30.01.2016.

Uspomene

Naviru sjećanja. Šta je muke utkano u riječi na koje sam i zaboravio. Ljubav. Ljubav kao inspiracija. Eto to je to. Zar sam tada znao šta je ljubav - znam li i sada da je prepoznam. Ostat će mi nepoznato. Jedno šareno djetinjstvo, i jedna plava ljubav. Ne mogu da skinem osmijeh sa lica. Bilo je tako čarobno. Poput oblaka. Sa ustima punim riječi osjećam se kao neko kome su upravo rekli da ima tumor na mozgu. Iako je sve bilo savršeno, muči me neki loš predosjećaj. Uvijek sam mislio da pisci žive povučeno. Sjede za stolom i pišu. Gdje je ta povučenost, pitam se sada. Gdje da je tražim? Nije jednostavno pisati. Ponekada je bolje i ne pisati.

30.01.2016.

Povratak otpisanih

Prije tri godine napustio sam blogger.ba, a onda sam primio poruku da će uskoro biti ugašen. Ne mogu reći da mi nije bilo žao. Ipak, danas me razveselilo što još uvijek postoji, i što su svi moji postovi tu. Razmišljam da nastavim sa bloganjem, pa možda se ponovo čitamo od danas...

12.03.2013.

Preselio se

Pozdrav svima, prije nekoliko mjeseci preselio sam se na blospot.com zbog nekih pogodnosti, tako da sada nemam vremena da vodim i ovaj i taj, ali po nekada ću se potruditi da objavim nešto na oba. Ukoliko i dalje želite da pratite moj blog to možete na adresi http://avenijasjecanja.blogspot.com/ Hvala puno na svim ovim posjetama :) Budite mi pozdravljeni, i nadam se da ćete imati vremena da me posjetite na novoj adresi! Neko me je pitao u komentarima zašto ne pišem više, a evo odgovora :).

23.12.2012.

Susret

Ulicama moga grada pružim korak. Skinem katanac sa lanca što je čuvao misli u jednom uglu. U mraku ulice poznato lice ide prema meni. Od svih ljudi kojima sam se večeras nadao na tebe sam zaboravio. Da li samo da prođem, ili da ti pružim ruku? Hoću li moći podnijeti dodir tvoje ruke a da te ne zagrlim? Čini mi se da ću morati da one lance od misli upotrijebim za nešto drugo. Ponekad su glupe riječi jedino što imamo. Ponekad mi se čini da više ništa osim toga i nemam riječi. Sve one pametne misli koje sam čuvao za tebe sada više nisu tu. Kad malo bolje razmislim i te riječi sam zaboravio, zaboravio sam tebe. Ti više ne postojiš, a najbolja si osoba koju mi je život mogao dati. Ipak, mijenjaju se stvari, treba to prihvatiti. U rečenicama se gube riječi koje su nekada bile zanimljive. Šutnja se topi pod težinom sumnje, valjda je to sumnja u tebe - tvoju stvarnost ili tvoju imaginarnost, zapravo možda čak i nešto treće. Ti, poput superiornog bića naspram mene, u mojim očima ti svojom veličinom, i svime onim što je nekako duboko ostalo urezano u mojim sjećanjima. Bilo je lijepo dok je trajalo, bilo je jako lijepo. Lijepo je i sada, uspomene su lijepe, samo po nekad ih je pametnije ostaviti po strani. Pametnije je zaboraviti pitanja i prepustiti se noćima bez sna - možda one iznjedre nešto novo u jutra okupana kišom. Trebao sam ti reći koliko mi je drago što te vidim, ali jednostavno rekao sam nekoliko gluposti, valjda je to dovoljno.

21.12.2012.

Perfekcija

Perfekcionista ili nešto sasvim drugačije od onoga što označava taj termin, ne znam ni sam šta sam. Pod kontrolom, u vlastitim rukama, pokušavam da zadržim sve što mogu, ali ormar ne mogu, ili zapravo ne znam da zadržim urednim. Šta me je naučilo da budem perfekcionista? Šta me je razbolilo tom bolešću kojoj po nekada teže svi? Ne razumijem, zapravo bolje reći ne znam. Malo razmišljam o tome, to je u neku ruku i teret, nešto teško spušteno - ili možda stavljeno od samoga sebe - na krhka i fleksibilna rebra. Neki teret kojeg se ne možeš tako lahko riješiti.
U potrazi sam za razlozima, u vlastitom preispitivanju. Pokušavam sam sebe da dokučim. Neka rješenja pomole se na nekoj uzvisini jednostavnog razmišljanja. Unutar privatnosti,privatnost od samoga sebe. Kako čovjek sam sebe da upozna kada svoje misli tako često obogati vastitim tabu temama. Imali smisla onda tražiti odgovore kad sebi sam ne znaš da odgovoriš. Ne znam, ali pokušavam da saznam. Ima nešto u svakom novom koraku. Valjda čovjek zrije, poput šljive. Ipak zbog onoga ko sam po nekad se više vidim kao neki golemi kaktus sa bodljama. Tu negdje se uklapaju priče o sopstvenom prostoru. O one dvije stope koje se mogu ubrojiti u perfektnost odnosa između tebe i mene. To ti je razdaljina usmjerena prema meni, prostor u koji samo rijetki mogu da zagaze. Prostor koji čuvam poput neke utvrde. Pada mi na pamet da se u utvrdama kriju samo princeze. Ne znam jesam li princeza, ili samo obični klinac koji se igra lego kockicama. Znam, nisam princeza, one me nikad nisu ni privlačile, a kamo li da to pokušavam biti. Možda sam samo ovo drugo, klinac sa mnoštvom lego kockica.
Perfekcijom do savršenstva, pomoću sredstava koje opravdavaju ciljevi prikovani visoko u oblacima. Još malo glupih tema u ustima jednog psihopate, perfektno posloženih. Opet neke stvari su neobjašnjive. Ne može perfekcija da riješi sve što čovjeka boli. Tražim prave pjesme da opustim malo osmijeh koji se uklapa u tako idealnu sliku života. Ali ja imam idealan život. Ne težim takvom vidu perfekcije. Težim biti tebi perfektan prijatelj, težim da uživam u zagrljaju. Težim da ono što napravim, ili načinim svojim rukama bude perfektno i kako je zamišljeno. Jesam li onda ja perfekcionista? Jesam li, ili sam samo klinac koji uživa u igri? To je nerazlučivo. Ne znam biti ni perfektan psihopata - ako već jesam.
Vrteći se u krug oko nečega od čega pokušavam da olakšam misli perfektno pravim od miša međeda. Tako savršeno kao da to radim namjerno i u cjelosti pribrano, a zapravo to je djelo vlastite podsvijesti, samo to i ništa više. Sasvim dovoljno, sasvim dovoljno, sasvim perfektno. Ne znam odakle da počnem, ne znam gdje da nađem kraj savršenstvu. Možda nema ni početka, a ni kraja. Osjetim kako se gubim u temi koju sam sebi nabio na nos ne bi li možda rasprava otklonila neke sumnje i pitanja, ali čini mi se da izvlači samo nova umjesto konačnih odgovora. Ne mogu da se smirim, a da ostanem svjestan činjenice da nakon brda riječi nisam napravio ništa, ili u najmanju ruku pružio sebi odgovore na pitanja. Onda u trenutku shvatim da previše razmišljam i pustim zdravom razumu da preuzme kormilo nad burnim morem.

02.12.2012.

Zvijezde

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima. Pitam se gledaš li ti sada zvijezde? Pitam se vidiš li ih. Koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe? U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagao bi kada bi govorio da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti. Sasvim krivo vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše i sumorno. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, plavom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem to znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem? Da li sam te ikada poznavao? Da li sam samo umislio, ili nekako na osnovu nečega, u tom trenu meni dostupnog, zaključio da voliš nebo? Kad malo bolje razmislim, pa ti čak i ne postojiš. Ima li smisla i dalje te čuvati u mislima, uzgred tvome ne postojanju. Znam ponavljam se. To sam ja, repeticija prethodnih taktova u dosadnoj skladbi nekog bolesnog muzičara. Tužna opera, ili samo arija u nešto što će tek da se desi. Možda bi dobro došao jedan crescendo, ali u ovakvim prizorima doživim samo suprotno. Da pokušam sa allegrom, i ubrzam naprosto sporu melodiju u svojim ušima. Ne pomaže. Ne pomaže ni vivace, ni presto. Jednostavno ova melodija ostaje lo stesso tempo. Jednostavno affettuoso, dolce, po nekada espressivo, a po nekad i energico, ili možda furioso, a onda postane giocoso. Sve to sa jednim velikim gioiosa i na kraju postane marcato, samo za gordi marš vojnika koji se ponosno vraćju sa bojišta, a onda prasne i postane lacrimoso. Tako ja sviram u noćima poput ove. Da je tako lahko biti kompozitor, svi bi pisali melodije. Da je tako lahko biti pjesnik, svi bi pisali pjesme. Da je tako lahko imati tebe, svi bi imali osjećaj da dosežu do zvijezda. U tome je razlika između lahkoće i teškoće. To je razdaljina od gnijezda do zvijezda. To je put kojim besmisleno koračam u nadi da ću te nekada dohvatiti. (Moram priznati da se više i ne nadam, postalo je navika.) Svaki put se zaputim nekako sa nekim osjećajem straha. Svaki put se vratim sa uplakanim maramicama i poljuljane vjere u svoje moći. Onda ponovo, ponovo, ponovo i ponovo...
Večeras zvijezde izgledaju posebno. Ovaj trenutak bi volio podijeliti sa tobom. Znam da je nemoguće. Puno toga je na svijetu nemoguće, pa opet uspjevamo preživjeti i dane i godine. Samo stara navika da mislim na tebe u večerima poput ove ostala je iza cijele priče. Iza priče o nedokučivom i neshvatljivom. Iza jedne pjesme koju mogu čuti samo moje uši. Iza osjećaja koje poljulja tvoje ime. Da je sve tako lahko kao gledati zvijezde i misliti na tebe život bi bio mačiji kašalj. Opet, ko kaže da i ovako nije?


Stariji postovi

Ulica sjećanja!
<< 12/2017 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31

Ko sam to ja
Mnogo je ako kažem da sam mrvica soli u ogromnom okeanu. Mnogo je ako kažem da sam najsitnija čestica u zraku. Ipak, ja sam mnogo da bi bio tako malen ispod zvjezdanog neba.
Ja sam i ljubav i mržnja u jednom. Tuga i sreća. Svaka sam zapisana riječ na bijelim papirima koja je palila i hladila srce. Na papirima koji su pepeo i prah, ili su pak samo ostatak nečega što je nekad bilo knjiga. Ja sam i zaborav i sjećanje, razočarenje i ponos. Zbog svega toga što sam ja, nikad mi nije preostalo snage da budem ono što uistinu jesam - osoba kojoj su, kao i svakome drugome na ovome svijetu, potrebni drugi da bi bio sretan. Ipak, drugi su bili tako teški...
Ja sam najveći sanjar i zaljubljenik u nebeski svod, sklad i savršenstvo prirode, rođenja i smrti. Ja sam duh, utjelovljenje moći u bespomoćnom biću. Ja sam razočaran u ljude i čovječanstvo - ali uvijek se nadam da sam pogriješio. Ja sam krivac za sve to što sam, jer želim to da budem i uporan sam. Ja sam neko ko traži prijatelja u pogrešno vrijeme. Ja sam neko ko želi biti prijatelj u pogrešno vrijeme.
Želim da sjednem u školu - nauči me svemu dobrome na ovom svijetu. Poduči me ljubavi i voljet ću te, poduči me prijateljstvu i bit ću ti prijatelj dok se duša ne rastane od tijela. Poduči me kako da ti liječim rane i bit ćeš izliječen. Ali, prvo me pusti da ti priđem. Zagrli me i učestuj u mojoj sreći. Vjeruj mojim riječima, kao što vjeruješ svojim. Uparvo to sam ja. Sve, a ništa. Ti izaberi koji dio želiš upoznati.

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
64885

Powered by Blogger.ba