Ulica sjećanja!

We'll walk this road together, through the storm!

19.02.2016.

Drvored

Drvored sa obe strane trotoara ukrašava ulicu kojom često prođem. Eto tu sam počeo da se gubim. U tim redovima, na izgled neurednim jer svako drvo je drugačije od onoga ispred sebe, sam počeo da lutam, da mi bježe misli. Vjetar nježno njiše grane, na kojima je ostao samo po još koji list. I tako, ništa već danima nema smisla. Često koračam oborena pogleda, nekako težak i trom. Ni sam ne znam o čemu razmišljam. Tješim se, to je zbog vremena. Kao da ću se razboliti, a hladan vjetar osjetim po ušima.

31.01.2016.

Sarajevo

Otvorim oči, a ispred mene moje Sarajevo. Dobro jutro grade moj. Vratio sam se i ja. Nije dugo prošlo, ali kao da su bila stoljeća. Ti uvijek isti, uvijek svjež, uvijek pun sevdaha, pun rahatluka što ga ne možeš nigdje na svijetu naći. Bio sam, bio sam u gradovima daljim i većim, nesagledivim i neshvatljivim, ali evo vratio sam se. Vratio sam se ponovo da čekamo nova jutra zajedno. Ti i ja. I dok je avion ponirao kroz guste oblake, znao sam da si dolje. Znao sam da me čekaš. Čekao sam momenat da ugledam svjetla što obasijavaju noć. I evo me. Ne krijem tu radost. Evo me grade moj.

30.01.2016.

Uspomene

Naviru sjećanja. Šta je muke utkano u riječi na koje sam i zaboravio. Ljubav. Ljubav kao inspiracija. Eto to je to. Zar sam tada znao šta je ljubav - znam li i sada da je prepoznam. Ostat će mi nepoznato. Jedno šareno djetinjstvo, i jedna plava ljubav. Ne mogu da skinem osmijeh sa lica. Bilo je tako čarobno. Poput oblaka. Sa ustima punim riječi osjećam se kao neko kome su upravo rekli da ima tumor na mozgu. Iako je sve bilo savršeno, muči me neki loš predosjećaj. Uvijek sam mislio da pisci žive povučeno. Sjede za stolom i pišu. Gdje je ta povučenost, pitam se sada. Gdje da je tražim? Nije jednostavno pisati. Ponekada je bolje i ne pisati.

30.01.2016.

Povratak otpisanih

Prije tri godine napustio sam blogger.ba, a onda sam primio poruku da će uskoro biti ugašen. Ne mogu reći da mi nije bilo žao. Ipak, danas me razveselilo što još uvijek postoji, i što su svi moji postovi tu. Razmišljam da nastavim sa bloganjem, pa možda se ponovo čitamo od danas...

12.03.2013.

Preselio se

Pozdrav svima, prije nekoliko mjeseci preselio sam se na blospot.com zbog nekih pogodnosti, tako da sada nemam vremena da vodim i ovaj i taj, ali po nekada ću se potruditi da objavim nešto na oba. Ukoliko i dalje želite da pratite moj blog to možete na adresi http://avenijasjecanja.blogspot.com/ Hvala puno na svim ovim posjetama :) Budite mi pozdravljeni, i nadam se da ćete imati vremena da me posjetite na novoj adresi! Neko me je pitao u komentarima zašto ne pišem više, a evo odgovora :).

23.12.2012.

Susret

Ulicama moga grada pružim korak. Skinem katanac sa lanca što je čuvao misli u jednom uglu. U mraku ulice poznato lice ide prema meni. Od svih ljudi kojima sam se večeras nadao na tebe sam zaboravio. Da li samo da prođem, ili da ti pružim ruku? Hoću li moći podnijeti dodir tvoje ruke a da te ne zagrlim? Čini mi se da ću morati da one lance od misli upotrijebim za nešto drugo. Ponekad su glupe riječi jedino što imamo. Ponekad mi se čini da više ništa osim toga i nemam riječi. Sve one pametne misli koje sam čuvao za tebe sada više nisu tu. Kad malo bolje razmislim i te riječi sam zaboravio, zaboravio sam tebe. Ti više ne postojiš, a najbolja si osoba koju mi je život mogao dati. Ipak, mijenjaju se stvari, treba to prihvatiti. U rečenicama se gube riječi koje su nekada bile zanimljive. Šutnja se topi pod težinom sumnje, valjda je to sumnja u tebe - tvoju stvarnost ili tvoju imaginarnost, zapravo možda čak i nešto treće. Ti, poput superiornog bića naspram mene, u mojim očima ti svojom veličinom, i svime onim što je nekako duboko ostalo urezano u mojim sjećanjima. Bilo je lijepo dok je trajalo, bilo je jako lijepo. Lijepo je i sada, uspomene su lijepe, samo po nekad ih je pametnije ostaviti po strani. Pametnije je zaboraviti pitanja i prepustiti se noćima bez sna - možda one iznjedre nešto novo u jutra okupana kišom. Trebao sam ti reći koliko mi je drago što te vidim, ali jednostavno rekao sam nekoliko gluposti, valjda je to dovoljno.

21.12.2012.

Perfekcija

Perfekcionista ili nešto sasvim drugačije od onoga što označava taj termin, ne znam ni sam šta sam. Pod kontrolom, u vlastitim rukama, pokušavam da zadržim sve što mogu, ali ormar ne mogu, ili zapravo ne znam da zadržim urednim. Šta me je naučilo da budem perfekcionista? Šta me je razbolilo tom bolešću kojoj po nekada teže svi? Ne razumijem, zapravo bolje reći ne znam. Malo razmišljam o tome, to je u neku ruku i teret, nešto teško spušteno - ili možda stavljeno od samoga sebe - na krhka i fleksibilna rebra. Neki teret kojeg se ne možeš tako lahko riješiti.
U potrazi sam za razlozima, u vlastitom preispitivanju. Pokušavam sam sebe da dokučim. Neka rješenja pomole se na nekoj uzvisini jednostavnog razmišljanja. Unutar privatnosti,privatnost od samoga sebe. Kako čovjek sam sebe da upozna kada svoje misli tako često obogati vastitim tabu temama. Imali smisla onda tražiti odgovore kad sebi sam ne znaš da odgovoriš. Ne znam, ali pokušavam da saznam. Ima nešto u svakom novom koraku. Valjda čovjek zrije, poput šljive. Ipak zbog onoga ko sam po nekad se više vidim kao neki golemi kaktus sa bodljama. Tu negdje se uklapaju priče o sopstvenom prostoru. O one dvije stope koje se mogu ubrojiti u perfektnost odnosa između tebe i mene. To ti je razdaljina usmjerena prema meni, prostor u koji samo rijetki mogu da zagaze. Prostor koji čuvam poput neke utvrde. Pada mi na pamet da se u utvrdama kriju samo princeze. Ne znam jesam li princeza, ili samo obični klinac koji se igra lego kockicama. Znam, nisam princeza, one me nikad nisu ni privlačile, a kamo li da to pokušavam biti. Možda sam samo ovo drugo, klinac sa mnoštvom lego kockica.
Perfekcijom do savršenstva, pomoću sredstava koje opravdavaju ciljevi prikovani visoko u oblacima. Još malo glupih tema u ustima jednog psihopate, perfektno posloženih. Opet neke stvari su neobjašnjive. Ne može perfekcija da riješi sve što čovjeka boli. Tražim prave pjesme da opustim malo osmijeh koji se uklapa u tako idealnu sliku života. Ali ja imam idealan život. Ne težim takvom vidu perfekcije. Težim biti tebi perfektan prijatelj, težim da uživam u zagrljaju. Težim da ono što napravim, ili načinim svojim rukama bude perfektno i kako je zamišljeno. Jesam li onda ja perfekcionista? Jesam li, ili sam samo klinac koji uživa u igri? To je nerazlučivo. Ne znam biti ni perfektan psihopata - ako već jesam.
Vrteći se u krug oko nečega od čega pokušavam da olakšam misli perfektno pravim od miša međeda. Tako savršeno kao da to radim namjerno i u cjelosti pribrano, a zapravo to je djelo vlastite podsvijesti, samo to i ništa više. Sasvim dovoljno, sasvim dovoljno, sasvim perfektno. Ne znam odakle da počnem, ne znam gdje da nađem kraj savršenstvu. Možda nema ni početka, a ni kraja. Osjetim kako se gubim u temi koju sam sebi nabio na nos ne bi li možda rasprava otklonila neke sumnje i pitanja, ali čini mi se da izvlači samo nova umjesto konačnih odgovora. Ne mogu da se smirim, a da ostanem svjestan činjenice da nakon brda riječi nisam napravio ništa, ili u najmanju ruku pružio sebi odgovore na pitanja. Onda u trenutku shvatim da previše razmišljam i pustim zdravom razumu da preuzme kormilo nad burnim morem.

02.12.2012.

Zvijezde

Ponekad pogledam nebo i uhvatim se u mislima. Pitam se gledaš li ti sada zvijezde? Pitam se vidiš li ih. Koga grliš u ovom trenutku, dok sa druge strane neba neko pokušava da ne misli na tebe? U posljednje vrijeme sa takvom lahkoćom ušetaš u moje misli, jednostavno uđeš bez kucanja. Lagao bi kada bi govorio da te nema tu. Gledam zvijezde i ne mogu da ih dohvatim rukom. Ne mogu da ih dohvatim čak ni pogledom, baš kao ni tebe što ne mogu dohvatiti. Sasvim krivo vrijeme, sasvim krivi prizor. Možda je ovo samo još jedan čin neke glupe drame u kojoj igram, možda vješto, a možda i malo loše i sumorno. Evo, pogledaj, tražim te u nebu. Istom onom nebu što ga voliš i ti. Noćnom, plavom, prolaznom. Hvatam zvijezde padalice, nemoj da ti govorim svoje želje, valjda barem to znaš. U riječima drugih ljudi tražim tebe. Sjetim se svega što voliš, i onda utonem u neku nesigurnost. Zapitam se da li te poznajem? Da li sam te ikada poznavao? Da li sam samo umislio, ili nekako na osnovu nečega, u tom trenu meni dostupnog, zaključio da voliš nebo? Kad malo bolje razmislim, pa ti čak i ne postojiš. Ima li smisla i dalje te čuvati u mislima, uzgred tvome ne postojanju. Znam ponavljam se. To sam ja, repeticija prethodnih taktova u dosadnoj skladbi nekog bolesnog muzičara. Tužna opera, ili samo arija u nešto što će tek da se desi. Možda bi dobro došao jedan crescendo, ali u ovakvim prizorima doživim samo suprotno. Da pokušam sa allegrom, i ubrzam naprosto sporu melodiju u svojim ušima. Ne pomaže. Ne pomaže ni vivace, ni presto. Jednostavno ova melodija ostaje lo stesso tempo. Jednostavno affettuoso, dolce, po nekada espressivo, a po nekad i energico, ili možda furioso, a onda postane giocoso. Sve to sa jednim velikim gioiosa i na kraju postane marcato, samo za gordi marš vojnika koji se ponosno vraćju sa bojišta, a onda prasne i postane lacrimoso. Tako ja sviram u noćima poput ove. Da je tako lahko biti kompozitor, svi bi pisali melodije. Da je tako lahko biti pjesnik, svi bi pisali pjesme. Da je tako lahko imati tebe, svi bi imali osjećaj da dosežu do zvijezda. U tome je razlika između lahkoće i teškoće. To je razdaljina od gnijezda do zvijezda. To je put kojim besmisleno koračam u nadi da ću te nekada dohvatiti. (Moram priznati da se više i ne nadam, postalo je navika.) Svaki put se zaputim nekako sa nekim osjećajem straha. Svaki put se vratim sa uplakanim maramicama i poljuljane vjere u svoje moći. Onda ponovo, ponovo, ponovo i ponovo...
Večeras zvijezde izgledaju posebno. Ovaj trenutak bi volio podijeliti sa tobom. Znam da je nemoguće. Puno toga je na svijetu nemoguće, pa opet uspjevamo preživjeti i dane i godine. Samo stara navika da mislim na tebe u večerima poput ove ostala je iza cijele priče. Iza priče o nedokučivom i neshvatljivom. Iza jedne pjesme koju mogu čuti samo moje uši. Iza osjećaja koje poljulja tvoje ime. Da je sve tako lahko kao gledati zvijezde i misliti na tebe život bi bio mačiji kašalj. Opet, ko kaže da i ovako nije?

12.11.2012.

Čovjek na drhtavom tlu

Ono za što smo vjerovali da je tako čvrsto počelo je drhtati pod našim nogama. I zaista ne poznajem čovjeka koji se ne boji. Uistinu srce stane na trenutak i čovjek ima potrebu da bježi, da se sakrije od onoga čemu ne možeš uteći.
Dok sa djetetom u rukama stojim na otvorenom, pod užarenim suncem što topi sve što izmakne iz hlada, osjetim kako se svaki mišić grči. Govorim "Smiri se!" - kao da se obraćam Zemlji. Govorim u nadi da će me možda poslušati dozivajući Njegovu Visost, Boga. Nekako pored svih naučnih objašnjenja koja bi u ovom trenu mogao izvesti, znam da ovo nije samo od sebe. Znam da nauka ne čini ovakva čuda, danas i ovdje. Znam da ovo nosi neku poruku, a sad se već plašim da mi je poruka jasna, jer niti jedna suza neće kanuti bez razloga, a u ovom trenu ja svoje ne mogu da zaustavim, a nisam ni tužan, niti sam toliko sretan. Samo razmišljam o Bogu. Osjetim da srce još nije došlo sebi. Drhti, dok se krv uzavrela od bijega razlijeva u svim pravcima. Razmišljam, po nekad neke stvari probude duhovnost i tjeraju te u potrebu za čistom vjerom. Kao da tražiš neko utočište u koje možeš da se sakriješ, a jedino ti ona, vjera, pruža ruke snažno te prizivajući. Šta je vjera do odgovor na svako pitanje, odgovor koji te upućuje na dobro, odgovor kojim ćeš biti zadovoljan? Šta je islam drugo do savršenog načina življenja, sistema koji je nadmašio sve sisteme, smiraja srca koje se trese baš kako se treslo tlo pod našim nogama prije nekoliko trenutaka. Samo ne mogu da shvatim jednu stvar. Zašto nam treba osjećaj gubljenja tla pod nogama da bi došli do odgovora? Možda ne trebam govoriti u množini, ipak se ovo tiče samo mene, u ovom trenu, ali imam dojam da je tako i kod drugih. Onda, nakon što sve prođe nestanu i odgovori koje si dobio, a tražio si ih i sam i prije toga, tražio si odgovore i onda ih izgubiš iz vida svjestan činjenice da su u potpunosti tačni i dosljedni tvojim pitanjima i počneš da se, polahko, vraćaš svojoj poganosti - licemjerstvu, ne znam kako to drugačije da nazovem. Šta drugo da kažem osim toga? Čovjek je licemjerno biće - drugo i ne zna biti.
Dok osjećam podrhtavanje tla pod nogama smirujem sebe i čekam da se ponovi udar, jer znam šta ja zaslužujem. Možda je opomena došla u dobar čas. Možda se sada nešto promijeni, možda se nešto upravo mijenja. Možda uspijem da zadržim odgovore koje tražim toliko dugo. Polahko, polahko - govorim samome sebi, a ja znam da vremena ponestaje. Vrijeme protiče, a ja usporavam i osporavam ono što bi trebao da podstičem i odobravam. Polahko, polahko - a ja sam bolan već zakasnio, odavno. Svjestan kašnjenja kasnim i dalje, a zemlja se trese pod mojim nogama od onoga što sami na zemlji činimo.
Što se sada plašiš čovječe? Čega te je bolan strah? Što se nisi plašio kad si grijehe činio? Što se nisi plašio dok si lutao po, na prvi pogled, slatkim putevima užitaka ovozemaljskih kojima ni sam nisi bio zadovoljan? Što se sada bojiš čovječe? Bojiš se svojih rezultata. Pa ne boj se, to si sam sebi priuštio. Čovječe, gdje si doveo sam sebe, pogledaj kako jadno trčiš niz stepenice i pokušavaš da se sakriješ, a i sam ne znaš gdje ćeš se sakriti. Čovječe... Bježiš pred drhtavim tlom koje te stiže i ide ti uz svaki korak koji napraviš po njemu. E moj čovječe, kako si samo jadan po nekada. Misliš da si moćan, ali si jadan. Deset puta si jadniji od onoga što ti smatraš jadnim. Čovječe, razumno si biće, shvataš li sada, vidiš li očima, osjetiš li čulima? Osjetiš li moć, osjetiš li opomenu, dok izbezumljeno trčiš u spas, koji je odavno, čini mi se, otrčao od tebe? Čovječe požuri, požuri, ne dopusti da te opomene stižu za ono što činiš svjesno. Čovječe, nemoj misliti da se zemlja trese jer joj je lahko nositi teret tvojih djela. Učini joj teret lahkim, smiri je zadovoljstvom Onoga koji ti opomenu šalje da budeš čovjek, a ne životinja. Čovječe... Ti si samo čovjek na drhtavom tlu, koje se trese pod teretom tvojim.

26.10.2012.

Šah mat

Znaš, lijepa si ti, lijepa poput najljepše zvjezdane noći, tvoja plava kosa i tvoje oči, i može ti se sve i visoko i nisko, ali kad ćeš jednom odrasti i ostaviti obdanište u obdaništu i svoju glupost i izgovore, javiti se starim prijateljima koji te možda vole, onako drugarski i shvatiti šta ti oni govore? Ako tvoja ljepota ima vrijednost, onda se ona gubi u procjepu između nebeske visine i tvoga poimanja i shvatanja onoga što ljudi govore. Znam, zaboravila si ti vjerojatno. Zaboravila mnogo toga. Na kraju, kao da su trenutci koje smo imali i bili vrijedni spomena. Zaista nisu. Nije tu bilo ništa, osim nekoliko riječi okrenutih preba tebi, nekoliko strijela odapetih prema meni, prosta slatkorječivost i ništa pametno. Možda misliš da sam se igrao, ali nisam. Nemam običaj reći nešto, osim ako to zaista ne mislim. To je moj običaj, a tvoje običaje, tvoje običaje želim da zaboravim. Pitaš li se zašto možda tvoje običaje želim da zaboravim? Zapitaj se. Čovjek sam može najbolje da odgovori na pitanja koja njega najbliže dotiču.
Danas, nakon, koliko, nakon tri godine gotovo da nikada nisam shvatio šta si ti zapravo željela od mene. Isto tako, ne mogu da shvatim šta sam ja želio. Možda sam samo pogrešno izračunao jednačinu koju si mi stavila pred nos. Mislio da igraš fer i pošteno, a zapravo ti ne znaš igrati tako. Znam, reći ćeš može ti se. Nećeš se potruditi ni da čuješ ono što ja imam da ti kažem. Ko da je i bitno na kraju šta ću ti ja reći. Čak i najljepše riječi koje sam mogao odabrati bacila si u kantu za smeće, bila si pjana dok si ih slušala, opijena vlastiti idejama i zaigranošću. Šta sam bio - tvoja plišana igračka? Ne znam, ali sad kad se sjetim jednog trenutka poželim da promijenim stvari, ali nisam znao igrati tvoju igru, jednostavno nisam i mislim da je nikada neću naučiti. Šta drugo da ti kažem iskreno u lice, osim da si prodana duša, a ti, šta ćeš ti meni reći? Reci nešto, povrijedi me ako ti se tako sviđa - znam da znaš da me ne možeš povrijediti koliko ti ja mogu oprostiti. Povrijedi me, ako je to cijena tvoga zadovoljstva, ako ćeš nakon toga odrasti, ili ako ćeš se nakon toga predstaviti i stati ispred mene onakva kakva zaista jesi.
Dugo nisam mislio na tebe, dugo dok nisam zakoračio u dvorište tvoje gluposti, dok ponovo nisam okusio tvoju hladnoću i onaj led u riječima što ga topiš i ponovo lediš satisfakcije valjda radi. Jednom prilikom kazali si mi kako ljude poput mene povrijediš i otjeraš, ja nisam htio da se to ikada desi, a čini mi se da sam ti dopustio da me otjeraš. Samo sam htio bit tu za tebe kada ti je teško. Uživati pružajući ti zagrljaj, ali svjestan da ćeš se u njemu osjećati barem u pola lijepo kako se ja osjećam. Ideja o tome je izgubila smisao. Smisao se utopila u mome pogledu prema tebi u kojem si sama skakala u najdublje ponore, a mogla si ostati visoko. Samo si trebala mudro igrati šaha. Trebala si biti kraljica, baš kao u šahu, kraljica štiti kralja. Kraljica štiti kralja pa i od same sebe. Ti, ti nisi mogla biti ni pješak tako spuštajući se u nizine pogleda, nizine vlastite karakterizacije lika čije osobine su samo bile napuhane. Volio bi sada, više nego planinu zlata, da razoružaš sve ove moje tvrdnje. Volio bi sada, više nego bijelu mjesečinu u svojoj ruci, da me ubijediš da sam samo pogrešno shvatio. Ne znam da li ćeš ti shvatiti. Ne znam koliko vrijedi objašnjavati.Znaš, lijepa si ti, baš poput najljepše zvjezdane noći, tvoja plava kosa i tvoje oči. Nekoliko trenutaka, nekoliko riječi ostalo je od svega toga. Jedan poljubac, onako kao u dječijoj igri i tvoj parfem. To je priča za sebe, ali ovo, ovo je trebala biti priča za tebe. Je li je vrijedilo ispričati?


Stariji postovi

Ulica sjećanja!
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829

Ko sam to ja
Mnogo je ako kažem da sam mrvica soli u ogromnom okeanu. Mnogo je ako kažem da sam najsitnija čestica u zraku. Ipak, ja sam mnogo da bi bio tako malen ispod zvjezdanog neba.
Ja sam i ljubav i mržnja u jednom. Tuga i sreća. Svaka sam zapisana riječ na bijelim papirima koja je palila i hladila srce. Na papirima koji su pepeo i prah, ili su pak samo ostatak nečega što je nekad bilo knjiga. Ja sam i zaborav i sjećanje, razočarenje i ponos. Zbog svega toga što sam ja, nikad mi nije preostalo snage da budem ono što uistinu jesam - osoba kojoj su, kao i svakome drugome na ovome svijetu, potrebni drugi da bi bio sretan. Ipak, drugi su bili tako teški...
Ja sam najveći sanjar i zaljubljenik u nebeski svod, sklad i savršenstvo prirode, rođenja i smrti. Ja sam duh, utjelovljenje moći u bespomoćnom biću. Ja sam razočaran u ljude i čovječanstvo - ali uvijek se nadam da sam pogriješio. Ja sam krivac za sve to što sam, jer želim to da budem i uporan sam. Ja sam neko ko traži prijatelja u pogrešno vrijeme. Ja sam neko ko želi biti prijatelj u pogrešno vrijeme.
Želim da sjednem u školu - nauči me svemu dobrome na ovom svijetu. Poduči me ljubavi i voljet ću te, poduči me prijateljstvu i bit ću ti prijatelj dok se duša ne rastane od tijela. Poduči me kako da ti liječim rane i bit ćeš izliječen. Ali, prvo me pusti da ti priđem. Zagrli me i učestuj u mojoj sreći. Vjeruj mojim riječima, kao što vjeruješ svojim. Uparvo to sam ja. Sve, a ništa. Ti izaberi koji dio želiš upoznati.

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
56061

Powered by Blogger.ba