Ulica sjećanja!

Pustim koracima na volju i oni me odvedu. Odvedu me u Ulicu sjećanja. Zavirim i lipe su procvjetale. Cvrčci još uvijek pjevaju onu istu pjesmu. Miriše čekanje, miriše mladost, radost i pokošena trava. Mirišu lipe. Ko sada šeta ovom ulicom? Ne vidim nikoga. Sve je na istom mjestu. Ulica sjećanja - moja ulica. Koraci postanu sitni i spori, mirisi opojni, a oči se prepuste užitku u onome o čemu ni sam ne mogu reći ništa. Osjetim osmijeh na svome licu, znam da mi se oči cakle. Dugo nisam bio tu, skoro sam i zaboravio sve ovo. Onda ponovo misli naviru jedna za drugom, mirisi te nose do svakog ugla. Ponovo upoznaješ ono što odveć poznaješ kao svoj džep. Još se čuje zvuk vjetra dok se provlači između stabala u šumi pored. Večeras nema zvijezda. Oblaci se sakupljaju, kiša će. Kiša u Ulici sjećanja - e tu priču neću ispričati.

Teško je pero. Teško poput crne zemlje. Još su teže reči kada su okrenute u krivom smeru. Kako je smejati se sećanjima u samoći? Jako zabavno. Zabavno do suza što kliznu same, onako hladne na već ovako velikom minusu. Suze ne bole, one peku, one razdiru. Ne moraju da kliznu same, ne moraju... O čemu razgovaramo o suzama ili nečemu većem. Nečemu što stoji iza slaloma suza niz lice. One samo utvrđuju činjenično stanje, ili možda još bolje one su kolateralna šteta nečega puno većeg. U kazanu se uvek kuhaju veće stvari, za više ljudi. Kada u kazan stavite smesu za samo jednog čoveka, postane prokleto vruće (fantaziram znam, nemam reči, ne mogu drugačije da se borim bez sablje, bez bajoneta). Smešno je. Jeste smešno je. Sve to je smešno. Gledam zalazak sunca na jednoj fotografiji u Veneciji. Svugde sunce zađe. Prilično je kasno za pametne reči, kasno je za bilo što, a kamo li za pamet. Sunce je odveć davno zašlo i sakrilo se. Da barem mogu reći da je zemlja ravna ploča, možda bi to promenilo neke stvari. Ipak, gluposti ne menjaju ništa. Samo ostaju gluposti - onakve kakve doista i jesu. Zapalit ću sveću, vlastitome sebi, neka gori kada druge svetlosti nema u ovoj noći.

Iritira me činjenica da ne mogu da pišem. Ne mogu da slažem reči kada mislim na tebe. Ti, ti, ti, ti, samo ti. Ti i stanice na kojima čekam ne bi li te video barem na jedan, jedini trenutak. Ko sam bre ja? Žaba u bari, koja ne može da diše bez tebe. Ko sam bre ja? Ništa - bez tebe ništa, sa tobom ništa, uvek ništa, nikad nešto. Ne želim nikoga, ne želim ni sebe u ovome trenu. Ne želim ništa. Zapalit ću knjige, pisma, dnevnike, sve što sam ikada pisao - zato što ti i dalje živiš tu i nikako da odeš. Ne možeš, ja ne želim da te pustim. Ja te uvek nađem. Ja te tražim. Shvataš li ti to? Shvataš li ti išta drugo osim sebe? Tebi je oprošteno. Tebi je oprošteno. Ja ti opraštam, za druge ne znam.
Jednostavno nema te - nigde te nema. Nema te ni u praznim mračnim ulicama Beograda, Zagreba, Sarajeva, Ljubljane, Budimpešte, nema te nigde. Ni na dnu ispijene boce te nema, ni u dimu cigarete. Nema te ni u melodiji klavira. Ni u melodiji violine. Gde si? Zašto moraš da ideš uvek kada te trebam tu? Ne mogu te naći, a drugi ne znaju šta tražim - drugi ne shvataju da tražim nešto što ne postoji. Ne shvataju da tražim nešto što ne postoji na mestima gde nema ništa. Pusti me više, pusti me da shvatim da te nema. Potraži pisma, Dunav ti ih nosi. Potraži pisma, jer ne znam ti adresu. Ne znam gde si, više ni ko si ne znam. Do kad ćeš bežati? Do kad ću te ja tražiti - upornost lomiti? Kada jednom razbiješ čašu, u nju nikada više vodu nećeš moći sipati. Reci ti meni, ko sam ja? To samo ti znaš, a nema te. Gde si? Gde se kriješ? U imenicima imena ti nema. U novom jutru nema pisma tvoga. Ukradeš meni mene i onda nestaneš. Gde se kriješ? Do kada će trajati potraga?
Pitanje za pitanjem u monologu, bez sugovornika, bez nekoga ko će dati odgovore. To je život. Monolog, sa mnoštvom pitanja na koja sam ne možeš odgovoriti, a nema ko da ti odgovori. Šta je život meni dao? Tebe!? Mene!? Nas!? Ništa. Dao mi je samo radost, sa činjenicom da ću te jednom naći, makar to bilo i poslednje za moga veka. Naći ću te ja - upamti to!

Ima li smisla pisati o tebi, o meni, o nama - svejedno ne postojimo, ili samo ja ne postojim. To je ono što sigurno mogu reći, to je ono što znam, što osjetim. Umor mi ne dozvoljava da otvorim oči, da pogledam u susret novom danu. Hladno je, opet su se oblaci nadvili nad krovove koji se vide kroz moj prozor. Čudno je gledati grad preko krovova. Izgleda nedostižno i daleko. Kapi kiše lupaju, taj zvuk me već iritira. Gdje sam sada u ovom trenutku - daleko negdje u mislima koje ne mogu ni sam da dohvatim i da ih vratim u svoju glavu. Iz pera izviru novi redovi, novi listovi ispisani zamrljanim riječima koje niko, pa ni ja, ne može pročitati. Te zamrljane riječi - to sam ja. Sve je zamrljano baš poput riječi koje kližu po papiru. Odavno je već besmisleno pričati o tebi kao da mi nedostaješ - jer lažem. Lažem sebe da je tako. U ovom trenu, i imam osjećaj u onome što će uslijediti nakon ovoga, uopće te neću osjetiti, ni kao nešto lijepo, a ni kao ružnu uspomenu. Ima nešto dobro u tome - nešto neobjašnjivo, ali dobro. Sada samo želim mir, želim da se isključim iz ovog svijeta. Zaustavite planetu - želim da siđem. Ovaj trenutak samo je moj i ne smiješ ga remetiti ni ti, ni misli o tebi, a ni bilo ko sličan tebi. (Uvijek se vraćam na ispričano - samo zato što je to jedini povod priča.)

Dok teret vlastitih riječi nosim sa sobom ubjeđujem sebe da trebam prestati pisati. Pjesme više nemaju smisla, a i pričama se bliži kraj. Dosta mi je plavih očiju jedne djevojke koju sam zavolio preko noći, a koja me se i ne sjeti. Dosta mi je i prijatelja i lažnih nada. Dosta mi je samoga sebe. I previše, i dovoljno, svega u svemu ovome. Ne znam kako to da nazovem ili opišem. Samo sumorne riječi, rečenice, izrazi. Samo to i ništa više. Opet, to je jedino što znam, jedina stvar u koju smijem smjelo da se upustim, a da se ne plašim kako će se završiti. Sve je to igra, poput šaha. Šah je zapravo igra sa samo jednim ciljem - beskompromisnom pobjedom. Život je zapravo igra sa samo jednim ciljem - beskompromisnom pobjedom. Možda je vrijeme za šah-mat. Možda je vrijeme da kralj ispusti mač iz svojih ruku. Teško je nositi teret i vagati tuđi. Teško je buditi se i započinjati nove pjesme, nove priče u nadi da će sutra, prekosutra, biti sretne. Teško je igrati već izgubljenu igru. Nisam pesimista, nikad nisam ni bio, samo sam optimista sa iskustvom.

Od Banata prema Sremu nisko oblaci,
Noć se spustila pa se ne vidi.
Samo moje misli po ravnici putuju,
ja ih pošaljem, al se vraćaju.
A ti, ti se nećeš vratiti.

U svakom gradu se okrećem lijevo, okrećem desno, gledam, gledam ne bi li te sreo. Svijet je mali, srest ćemo se nekad, negdje, samo nećemo se vidjeti. Proći ćemo jedno pored drugog kao da se nikad nismo ni poznavali. Tu će početi nove priče. Tu će početi nove teškoće i nove pjesme. Tu na mjestu gdje smo se sreli. Pogledam obale Dunava kao da je neko srušio mostove. Ja s jedne, ti sa druge strane, ali ne možemo prići jedno drugome. Mutan je Dunav u ovo doba godine. Mutan baš kao i moje misli. Oblaci će zamutiti i nebo. Pljusak se sprema, volio bih da ga dočekamo zajedno. Poslat ću oblake po tebe, kada već mostova nema.

Večeras zvijezde krase nebo. Pitam se vidiš li ih? Sjetiš li se ti ičega? Sjećaš li se ko sam ja i da smo nekad kroz prolazeći kroz uske sokake tražili nebo da vidimo zvijezde? Svaki put kad pogledam zvijezde sjetim se tebe, ostala si gore među njima, visoko, nedokučiva i lijepa. Laku noć moja mala barbiko. Znam da si daleko, ali ja sam na to naviko. Oprosti mi što te volim, nisam kriv vjeruj mi, ali zaboravit ću ja na to sutra, prekosutra, za stotinu ljeta, samo malo vremena treba da prođe.
Sad razmišljam o svemu što sam rekao ja, što si rekla ti. Vagam riječi i pokušavam da dokučim ima li istine u njima. Pokušavam da se sjetim ko si ti i da nađem razlog da te mrzim. Ne mogu, ne mogu da pronađem nešto dovoljno snažno. Gledam negdje u daljinu pokušavam da se sjetim tvoga lika i ne mogu da sakrijem osmjeh. Večeras, kao na straži, čuvam noć od budnih. Još jednom laku noć moja mala barbiko. Znam da si daleko, ali ja sam na to naviko.

O čemu pričamo ti i ja? O tebi, o meni, o zalasku sunca. Htjela si da budeš dio moje bajke, samo uhvatila si nezgodan trenutak. Riječi nisu tako nježne i ne miluju poput pogleda. Riječi su poput trnja ruže, naročito moje, naročito ove. Nisam ja neko ko treba da nađe mjesto u tvojim pričama. Nisam ni neko ko te smatra za djevojče od 12 godina. Nisam ja niko, što će još više da produbi ovu bajku. Kako možeš da trošiš riječi na nekoga nikoga? Odakle ti snaga? Odakle ti ovolika snaga da uznemiriš potpuno mirno more?
Možda sam obično derište pa ne želim da te razumijem. Sklanjam pogled gdje god mogu da se ne sretno oči tvoje i moje. Ti se i ne pitaš zašto. Možda sam obični idiot koji ne želi da se potrudi, a svjestan je stvari. Ipak sam samo negativni lik ovog crtića. To najmanje želim biti. Jednostavno sam neudoban osjećaj. I sad ćeš reći: 'Daj odrasti!', a ja ću ti odgovoriti: 'E pa znaš, neću!'. Svejedno ništa pametnije od toga ne mogu ni da ti kažem. Sve si ti pogrešno shvatila, sve sam ja pogrešno rekao, zapravo nisam ni rekao, nisam htio da kažem. Zato se sad osjećam potpuno bezosjećajno. Šta sam to ja drugo nego to bezosjećajno biće, uloga u drami, uloga bez uloge. Poput komunalaca čekam noć da izađem na teren. Glupo je što išta i govorim, rekla si ti već dovoljno. Zapravo rekla si sve. Ja nemam snage da te ubjeđujem da zaslužuješ mnogo više, ne zato što se ja bojim nečega, nego zato što ti želim najbolje.
Ma zaboravi sva moja objašnjenja ionako je suludo da ti bilo šta kažem. Ko sam ja na kraju krajeva da ti nešto objašnjavam? Ko sam ja da se sada pravdam?
"To je bio samo kraj našeg puta, mjesto gdje smo krenuli različitim pravcima." - varaš se, to je dovoljno da kažem, ali neka bude tako.
Počeo sam ovo pisati sa toliko elana, a onda mi je jednostavno pero ispalo iz ruke. Crna tinta se u trenu razli po bijelom papiru i ostade fleka. Ovaj dnevnik pun je fleka da bi bila i na ovoj stranici. Razmišljam da otrgnem stranicu, ali nema svrhe, jednostavno ću ostati nedorečen, to uvijek i radim.

Zašto pitaš kako sam? Živ sam. Živ, šta drugo da ti kažem, to je jedino što jesam. Zar je i ostalo važno? Zar je ostalo važno u odnosu na ljude koji ne mogu da dođu do čistog zraka? Zar je važno u odnosu na sve one koje mi zaboravimo? Ja sam sretan što sam samo živ, ništa više. Ipak, voljeti nekoga, nekoga s kim ne možeš biti, to je užasan teret. O čemu ja to tebi pričam? Vjeruj mi nakon toliko godina ne znam ni ja sam. Znam samo da pričam, nešto pričam, nešto što nema ni kraja, a nema ni početka. Nešto što traje. Priču bez kraja. Zamisli kako sam samo postao naporan, ja pričam. Dok mnogo toga pokušavam da kažem gubim se u riječima. U zadnje vrijeme gubim se u svemu, svemu u čemu sam se nekada pronalazio. Kad misliš da su neke stvari prošle one se vrate ponovo na početak. Onda ponovo počneš da učiš stvari koje si već nekad naučio. Kažu, mnogu kažu da je ponavljanje majka znanja, ali iskreno naučio sam sve što sam trebao. Po nekad imam osjećaj da u ovu moju glavu neće stati niti jedna nova, dodatna, informacija.
Možda bi ovaj svijet bio puno ljepše mjesto kada bi se neke stvari mogle razdvojiti kao pojedine riječi zarezom u rečenicama. Na kraju krajeva zar je važno razdvajati stvari kada će one opet nekad postati jedno. Možda se pronađem na kraju svake pjesme, ali ne pronalazim se u svojim mislima. Ne pronalazim se ovdje negdje, ne mogu da nađem pravu ulogu. Može li neko jednostavno tako biti bez uloge? Može li neko da čisti scenu za druge, tuđe, važne uloge? Može li neko biti ja umjesto mene?

Prijatelju, pišem ti pisma sa povratnicom jer znam da neće odgovoriti. Na kraju krajeva rekao si sve što imaš reći. A ja, ja sam gledao u tebe kao u nešto što ću zauvijek imati. Gledam kartu svijeta, ko zna gdje si sada, nije ni bitno na kraju krajeva. Ovu poštu nećeš nikad dobiti. Bitno je da sam je poslao, znaš li zašto? Biće mi lakše, jer znam da nije do mene. Samo ti želim reći da još uvijek mislim na tebe, da se još uvijek sjećam onoga što smo prošli zajedno. Uhvatim sebe kako gledam telefon ne bi li vidio tvoj poziv. Obradujem se svakome zvonu, a onda se razočaram kada shvatim da to nisi ti. Shvatio sam nekada davno da u životu postoje ljudi koji žele da ti budu prijatelji, njih obično prekrižiš, i ljudi koje želiš da imaš za prijatelje, oni obično tebe prekriže. Sad se pitam jesi li ti mene prekrižio. Jesam li te razočarao? Jesam li te iznevjerio? Treba li da osjećam krivnju? Volio bih kad bi rekao samo nešto. Volio bih da se nisi pretvarao kao da ti je stalo, a zapravo si mislio drugačije, a onda si otišao kad sam shvatio. I dalje te zovem prijateljem, iako to više nismo. Šta bi trebao da ti kažem? Možda je zbogom dovoljno. Neka tako i bude. Samo se pokušaj sjetiti koliko puta nisam spavao jer je tebi bio potreban razgovor. Pokušaj da se sjetiš koliko sam pokušavao da budem tu za tebe kada si bio bolestan. Pokušaj da se sjetiš koliko sam pokušavao da stojim uz tebe u svakoj tvojoj suludoj ideji. Zbog toga sam loš prijatelj. Zbog toga me ne trebaš. Ne prigovaram ti, nemoj ni pomišljati na to. Drago mi je što sam sve to mogao da budem. I sada ti opet želim sretan put. Ja ću uvijek biti tamo gdje si me i ostavio - ako ti ikad bude trebalo. Samo sjeti se gdje si me ostavio.